U „Agelastu“ mogu da budem ono što jesam, a ne ono što se traži od mene

 Govoriti o potrazi, a ne tražiti je, to je uobičajena igra na našim prostorima. U takvom mirovanju se tragači registruju svim čulima kao osobe koje su same sebi dale priliku da učestvuju u procesima koji donose nova viđenja, saznanja, otvaraju odgovore na pitanja koja nijesmo umjeli sebi da postavimo. 

 

 

Zato o Galebu Nikačeviću nikad ne razmišljamo kao o novinaru. Nije on ni uobičajeno TV lice, iako ga naša najranija sjećanja vraćaju u dane kada je MTV Adria zbog njega bila najzanimljivije nedodirljivo mjesto na svijetu. Kroz njegove priloge u srpskom VICE magazinu smo upoznavali neobične svjetove koje na svojim prošaranim dlanovima nose još neobičniji ljudi. Galeb Nikačević je, prije svega, hroničar svojih dana, i nekih drugih dana u prelamanju ukrštenih vidika svojih gostiju, pažljivi posmatrač i empatični sagovornik koji otvara ljude tamo gdje su ne najranjiviji, već najnježniji. Iz nježnosti uvijek iskrenost istupa kao najbolji đak pred svoje vršnjake. Ponekad vidi više, a onih drugih dana samo jasnije. To je normalno kad je pogled širok.

 

Elokventan, znatiželjan, a prije svega studiozan, on se prepušta razgovorima, ali ne prepušta ništa slučaju. Podkast „Agelast“ je njegov najnoviji projekat, intimna, a otvorena soba za otvorene razgovore, i trenutno je jedan od najpopularnijih internet programa u regionu. Iza imena ovog podkasta stoji „onaj koji se ne smije“, a zapravo je onaj koji se ne podsmijava. Ovaj program koji realizuje iz svog doma donosi u naše gomilu priča kroz koje se provlači i Balkan kakvog poznajemo, i Balkan koji još uvijek može da nas iznenadi. Iznad svega poenta je u neposrednosti i bliskosti. Uživali smo u priči s Nikolom Đuričkom, Dukatom Strajnićem, Idom Prester, Zoranom Kesićem, Darkom Perićem, Srećkom Horvatom i drugima. Nekad o muzici, glumi, umjetnosti uopšte, uvijek o društvu koje traži da pokažemo zube, pomalo politici, a najviše o preživljavanju, i kao što Galeb uvijek naglašava, traženju.

Za naš portal je govorio o podkastima uopšte, Agelastu i izazovima, svojim gostima, ali i o Srbiji kakvu želi za sebe i svoju porodicu.

Malo je čudno nakon svih sjajnih poslova kojima ste se bavili (MTV i Vice prije svega), što ste odlučili da pokrenete Agelast. Ako ste najbolji u onom što radite, nekako se očekuje da Vas sasvim lijepo plate da ne biste išli na to da se trošite na drugom mjestu. Da li su svi ti poslovi zapravo bili manje sjajni nego što se nama čini?

Tužna istina savremenog poslovanja, posebno u malim zemljama — zemljama ekonomske periferije — je to da svaki posao, a posebno korporativni, pretpostavlja prekarni rad u velikom broju slučajeva, ali i prirodu kompromisa i svođenja velikih tema uglavnom na banalnizovane epizodične odbljeske radi efektivnosti u odnosu trošak-zarada. Ne postoji idealan posao u savremenom korporativnom modernom okruženju, posebno ukoliko imate zamisli veće od puke monetizacije. Onda to nije okruženje za vas.

Da li postoji način da se od podkasta pristojno živi ili ćete još dugo morati da radite i neki drugi posao?

Ja, zapravo, već živim od podkasta. Nisam siguran da li sam prvi, moguće je da još neko živi od podkasta, ali da ja to ne znam. Dao sam otkaze na svim pozicijama, nemam plan b. Počeo sam da radim podkast kao full time job. Ustajem ujutru razmišljajući o podkastu, legnem uveče razmišljajući o podkastu. I tako sam počeo da živim od njega, vrlo brzo. Nužnost je majka inovacije.

Koliko je „Agelast“ kao ideja bio jednostavan, i koliko se komplikacija pojavilo kad ste krenuli u realizaciju?

Ideja o projektu koji bi nosio krovni naziv „Agelast” postoji već punih petneast godina i više. Ali najzad je došlo do realizacije prvog pod tim imenom — podkasta — ali postoje planovi i za druge, veće projekte. Već ih imam razrađene, samo čekam pravi trenutak da ih pokrenem.

Studio ste preselili u svoj dom. Jeste li razmišljali o tome da je rizično izložiti privatni prostor javnosti?

Ukoliko ste osoba koja živi u nekom domenu javnog duži niz godina, polako se granica između privatnog i javnog briše. Ne u svim aspektima, ali u sasvim dovoljnom broju da se jasna linija između njih dovede u pitanje. Kao i sa svime drugim, habituirate na okolnosti i naučite da živite sa njima kao i sa bilo kojom drugom stvari u životu. Kada spojite to i nužnost produkcije uštede, jer sve plaćate iz soptvenog džepa, desi se ovo što se desilo meni. S jedne strane, ipak, kontrolišem narativ i šta je to što će ljudi vidjeti, a sa druge strane sam se već navikao na to. Sa ključnom razlikom, ovdje barem mogu da budem ono što jesam, a ne ono što se traži od mene.

Da li se ljudi lakše otvaraju pred kamerama ako su u čarapama?

Te čarape su se desile sasvim slučajno. Imamo ćerkicu koja je u vrijeme kada smo počinjali podkast propuzala, pa je počela da istražuje stan. Svi koji su prošli kroz to znaju o čemu govorim. Stalno smo brisali podove, iznova i iznova. Pa smo počeli da pitamo goste da se izuvaju kada ulaze u stan. Tako je od početka, ali se to u prvih nekoliko podkasta, zapravo, ne vidi, jer nisam imao tu treću kameru za total. Kada se pojavila famozna treća kamera, pošto sam sam kadrirao podkast, a istovremeno se i slikao za njega, moja priučenost i nespretnost korišćenja kamera je u široki plan smestila ne samo gosta i mene, već i total u kojem se vidi kako sedimo u čarapama. Internet je samo bio ono što jeste — internet — i naravno da su ljudi prvo primjetili to. I tako je postala fora. Iako je podkast mlad, ćerkica je prohodala, a navika izuvanja je ostala. Gledaocima daje neku intimu kućnog prostora i kućnog ambijenta koja se lijepo povezuje sa intimnošću ljudskog razgovora koju podkast prirodno nosi sa sobom. A pošto prostor zaista jeste dom i pošto je izuvanje počelo zaista spontano i iskreno, isto tako je i primljeno, pa je na kraju ostalo. Ja se ne bunim, štaviše, poslije silnih medijskih formalnosti u kojima sam bio prija mi da vodim ozbiljne razgovore u toplini doma, u čarapama i nerijetko trenerci. Razbija se kalup. Neki su mi predlagali da se i sam podkast zove tako, „Izuvanje“, što i nije loša ideja.

Je li slučajnost što najveći broj sagovornika dijeli ista sjećanja s Vama, što su Vam po godinama bliski?

Pa, nijesu mi po godinama nužno bliski, ali dugo radim ovaj posao. Punih dvadeset godina. Kroz to vrijeme se ostvare mnogi kontakti i sa velikim brojem njih se sretnete više od jednom, a priroda posla je takva da se najveći dio tog vremena provodi u čekanju nečega. Tada se dešavaju razgovori kojima se ubija vrijeme dok ne dođe trenutak da snimamo ono zbog čega smo tu. U tom kratkom prozoru intimnosti i proste ljudske potrebe za razgovorom se čuju i izgovore neke genijalne stvari, ali koje tako ostanu u praznom prostoru i vremenu tog razgovora. Ideja podkasta je da uhvatimo i ovjekovječimo te trenutke između dvije formalnosti. A nerijetko to pretpostavlja da se prisjetimo nekih od tih razgovora ili nekih zajedničkih iskustava koje javnost nikada ranije nije čula.

Nezahvalno je pitati ko Vam je do sada bio najdraži sagovornik, ali mogli biste nam reći od koga ste u ovih nekoliko mjeseci najviše naučili, ko Vam je najviše novog otkrio, ko je od Vaših sagovornika bio misteriozniji nego što ste mislili?

Iskrenost Slavimira Futra i ispovjest Dragana Jaćimovića su svakako neponovljivi, ali velika većina podkasta je u sebi nosila te male trenutke rascvjetavanja ličnosti zbog koji radite tu stvar. I važno je razumjeti da to ne mora da bude neka konkretna priča, koliko je važno da je iskrena, nedestilovana emocija. To je ono što publika prepozna, gost prepozna, prepozna ekipa sa kojom radim i ja. Kada svi zanijemimo na kratko, tada znamo da smo uradili pravu stvar zbog koje smo se okupili.

Da li se dešava da priče u „Agelastu“ odstupaju od Vaših očekivanja?

Najbolja stvar u vezi sa podkastima je što tih očekivanja na neki način nema, jer nema jasnog formata kao u tradiconalnim medijima gdje znaš unaprijed šta želiš da dobiješ od gosta. Ovo je više kao da smo otišli zajedno na neki ručak. Tu smo zbog druženja, a ne zbog neke konkretne priče. Naravno, ne prepuštam stvar potpunoj spontanosti, uvijek imam nekakav kroki razgovora, kao i razlog zašto sam zvao gosta, ali ni slučajno jasno i rigidnu formu. I ostavljam prostor da nas razgovor odvede bilo gdje, makar se ne dodirnuli nijedne od pretpostavljenih stavki. A to je u tradicionalnim medijima nedopustivo. Ovdje… Ovdje je to poželjno.

Da li ste u početku imali projektovanu sliku ciljane publike? Kome su emisije namijenjene?

Upravo suprotno. Upravo to je ono što mi u medijima danas najviše smeta. Ta određenost je kao neka vrsta ulara. Postali smo društvo bez kulture dijaloga. Čujemo samo eho sopstvenih misli. Razgovori su namijenjeni onima kojima razgovori nedostaju, sa pravim ljudima, sa svim svojim manama i vrlinama, neskrivene za potrebe publike. Tako se i ja predstavljam. Kakav mi je dan, takav sam i ja. Nekada divan, a nekada ne. Publika na to deluje raznoliko, ali u tome i jeste poenta.

Ima nešto kod Vas kao javne ličnosti što stvara utisak da biste se snašli gdje god da Vas, što se kaže, bace iz aviona. Prošli ste komadić svijeta i utisak je bio da Vam je svuda komotno. Zašto ste se uvijek vraćali u Srbiju?

Ne mogu da kažem da sam baš razmišljao o tome. Možda sam imao i sreće, jer sam nekako uvijek birao šta ću da radim. Imao sam tu privilegiju, taj luksuz. Nisam baš išao u životu „po dužnosti”. Taj dio sam odradio sa 18 godina kada sam počinjao, pa do svoje 22-23. godine. Od priloga, anketa, vox populi, arhiviranja, dokumentacije, kuvanja kafe, pa nadalje. Nije bilo tada društvenih mreža, pa ljudi ne pamte i svjedočanstva ne postoje. A i bio sam baš mlad. Nisam nikada radio nijedan drugi posao, pa sam se, valjda, navikao na stanje stalne promjene.

Kako zamišljate oporavljenu Srbiju i da li se usuđujete da vjerujete da ćete je doživjeti? Ako ne Vi, a ono bar Vaše dijete? U ovom smislu me najviše zanima usporedba s ovom sad i onom zamišljenom.

Oporavljena Srbija bi bila zemlja svih ljudi. Zemlja u kojoj nisi određen rasnim, etničkim, konfesionim, nacionalnim identitetom ili seksualnom orjentacijom. Zemlja u kojoj se pripadnost ne mjeri utvrđenim sistemom pripadanja i vrijednosti. Zemlja u kojoj ne moraš da ispunjavaš određene uslove nad kojima nemaš kontrolu da bi bio prihvaćen. I najvažnije, zemlja u kojoj ne stojimo svi okrenuti leđima cijelom svijetu duboko uvjereni da se život dijeli na žrtve i zločince. Zemlja u kojoj smo spremni da napravimo most između sebe i drugih. Spremni da čujemo, razumijemo i uradimo nešto u vezi sa time. Zemlja u kojoj, za početak, postoji kultura dijaloga.

Govorili ste u više navrata o svom teškom životu, o tome kako je teško biti drugačiji, o rasnom i nacionalnom nasilju, zatim ste bili dio priča (s one strane kamere) u kojima je diskriminacija po svim parametrima bila dominanta u odnosima ljudi protiv ljudi, institucije protiv ljudi. Nakon svih tih uvida u jednu Balkansku stvarnost, a ne bih je vezivala samo za Balkan, koliko ste puta naišli na situaciju u kojoj je ljudskost ipak osnovna mjera? Gdje žive dobrota i razumijevanje?

Najstariji mit na svetu je mit o potrazi. Čovjek, od kako postoji, on traga. To traganje može da bude prostorno, ali ono može da bude i unutrašnje. Kada se jednom krene tim putem imanencije, tada otkrivamo da je naš unutrašnji svijet mnogo veći nego što smo to mogli i da zamislimo, da cijeli univerzumi postoje u nama. I ukoliko postoji radoznalost duha i spremnost na suočavanje sa tim bogatstvom, tada počinjemo da shvatamo da život ne počinje i ne završava se sa nama, ali da iz nas potiče sve. U glavi malog čovjeka svaki je problem veliki, ali veličinu nas samih određujemo mi i niko drugi. Mi smo ogledala sopstvene veličine i mjera sposobnosti za sopstvenu ljudskost. Na to se svodi sve. Neko bi rekao da je dobar čovjek mit, ali ja bih rekao da je ideal. Baš kao što svaki grešnik ima budućnost, tako i svaki svetac ima prošlost. Razlika je samo u spremnosti na promjenu, a njeno mjerilo je uvijek bila i uvijek će biti ljudskost.

 

Tako i dobrota i razumijevanje — žive u nama — individualno i kolektivno.



VIDEO DANA

Komentari

komentara

Izvor/Autor Dragana Erjavšek/Pobjeda.me

Ostavite odgovor

Your email address will not be published.